Pčele su jedni od rijetkih insekata koji preko zime ne ugibaju u cijelosti ili hiberniraju, već ostaju živjeti u košnicama. Pčele se u košnicama po hladnome vremenu u zimi, kad temperatura padne ispod 14 do 10 celzijusa čvrsto skupe zajedno kako bi održale temperaturu na kojoj mogu preživjeti. To se naziva zimsko klupko. Najbolje šanse za preživljavanje ima zajednica koja tako skupljena ima veličinu košarkaške lopte. U tropskim područjima do tog ponašanja ne dolazi zbog prirodno visoke temperature. Unutar košnice pčele lamatanjem krilima i trešnjom održavaju temperaturu od oko 29 do 34 celzijusa, što je vrlo lijep pothvat. U to se vrijeme uglavnom najčešće izbace trutovi od kojih zajednica nema koristi, a troše zajednički uskladištenu hranu.
Čovjek pčelama uzima njihovu uskladištenu hranu za svoje potrebe te se tako zna javiti potreba za davanjem zamjenske hrane. Pčele mogu tijekom zime potrošiti oko 30 kilograma meda, ovisno o broju okvira, pa treba paziti da im se osigura dovoljno hrane. Uzimanje umjerene količine meda pčelama u pravilu ne smeta, no praksa kojom se neki pčelari nemarno služe može uzrokovati uginuće cijele zajednice od gladi.
To se može lako spriječiti dodatnom prihranom u slučaju da pčelar uoči da pčelama nedostaje dovoljno zaliha hrane. Bitnije je prvo reći čime se pčele ne smije hraniti, jer može uzrokovati velike probleme i pomor. Treba izbjegavati pčelama davati med koje su proizvele druge zajednice. Iako čovjeku neće naštetiti, patogeni koji su u medu možda prisutni mogu desetkovati pčele koje na takve zarazne organizme nisu otporne. Pčelama se može davati isključivo med koji su same proizvele.
Fruktozno-glukozni sirup i fruktozni sirup također bi trebalo izbjegavati. Njegova je primjena češća u SAD-u gdje taj sirup koji se dobiva od kukuruza ima izrazito nisku cijenu. Ne valja ga koristiti zbog prisustva hidroksimetilfurfurala koji je za pčele otrovan i uzrokuje poremećaje probavnog sustava. Također može sadržavati razne neonikotinoidne insekticide koji bi mogli pridonijeti sindromu kolapsa kolonije. Tako da – bolje izbjegavati.
Najbolji način za prihranu, ako se već mora prihranjivati, pravljenje je šećernog sirupa od običnog kristalnog šećera. Najbolje je da šećer nema nikakvih aditiva (razni šećeri u prahu često imaju dodan škrob kako se ne bi stvorile grudice). Najuobičajen je način priprave s 2 dijela šećera i jednim dijelom vode, no moguće su i druge koncentracije, ovisno o prilikama (i 1 naprama 1 je dobra). Za sprečavanje grabeži ili smanjenje rizika, pčelama se može davati i čisti šećer (no ne prečesto i stalno), najčešće u ranoj zimi kada je za sirup prerano. Moguće je i dodavanje cvjetne peludi za pojačavanje kvalitete prehrane (oko 10 %), no opet, kao i kod meda, nikako ne davati pelud od zaraženih ili nepoznatih zajednica.
Pčelama se daju i pogače, no one potiču iscrpljivanje pčela jer moraju šećer otapati sekretom iz žlijezda, pa zbog toga kraće žive. Također im je u tom slučaju potrebno osigurati dobar izvor vode. Kvalitetnije su pogače s dodatkom meda, a najbolje one koje još uz to sadrže pelud. Kvalitetno hranjene pčele duže žive i u sebi sadrže znatno više proteina.
Nekada je pčelama svakako dobro dati prihranu unatoč zalihama meda, jer danas preko zime uglavnom nisu prisutne različite vrste meda koje bi inače bile zbog vrcanja, pa pčelama jedna vrsta možda neće uvijek odgovarati zbog gustoće ili manjka nutrijenata. Svejedno, najbolje je izbjeći potrebu za time. Do nje često dolazi kada pčelar uzme više meda nego što je smio, a iduća paša podbaci. Dopunska se prehrana prakticira u proljeće kada i dalje nema dovoljno hrane, što bi moglo rezultirati padom pčelinje populacije jer matice u tim uvjetima liježu manje jajašaca. Grabež se smanjuje hranjenjem krajem dana, a prilikom davanja hrane uputno je što manje uznemiravati pčele.