Bolesti i štetnici pčela

Postoji velik broj bolesti koji mogu pogoditi pčele. Izvori su razni, od nekoliko vrsta parazita i ostalih nametnika – uši, kukaca i slično, do bakterijskih, gljivičnih i virusnih infekcija koji pogađaju košnice. Pčele su također osjetljive na pesticide te se smatra da su oni jedan od glavnih uzroka poremećaja kolapsa kolonija, koji je u zadnjih desetak godina uzeo maha. Pesticidi smanjuju pčelinji imunitet, pogotovo ako su u zajednici već prisutni patogeni organizmi. Bolesti pčela izrazito je bitno primijetiti na vrijeme kako bi se suzbili preveliki gubici. Nisu sve pčele jednako otporne na sve bolesti – neke su razvile dobar imunitet na razne parazite. Česta praksa transporta pčela na velike udaljenosti pridonosi lakšem širenju bolesti među kolonijama, pa treba biti još pažljiviji.Činjenica da pčele žive u zajednicama bitna je za razumijevanje širenja bolesti, jer se one unutar zajednice vrlo lako prenose i mogu uzrokovati pomor cijele košnice. Nijedna od bolesti koje napadaju pčele nije zarazna za ljude. 

Prođimo zajedno kroz najčešće i najopasnije štetnike koji napadaju pčele. Šest glavnih bolesti pčela navela je OIE (Svjetska organizacija za zdravlje životinja – World Organisation for Animal Health), a to su američka gnjiloća legla, europska gnjiloća legla, akaroza (grinjavost), varooza, tropileloza i etinioza.  

Američka gnjiloća legla 

Američka gnjiloća legla bakterijska je bolest koja napada pčelinje ličinke. Radi se o jednoj od najopasnijih bolesti za pčele, a uzrokuje ju bakterija Paenibacillus larvae. Bolest je rasprostranjena diljem svijeta. Unutar zajednice bolest se širi pomoću spora koje su vrlo otporne i mogu poživjeti i preko 40 godina. Mlade ličinke zaražavaju se konzumiranjem hrane zaražene sporama, a infekciji najlakše podliježu ličinke mlađe od 24 sata. Bakterija se hrani ličinkom koja potom ugiba, ali tijekom hranjenja bakterija se dijeli i stvaraju se na deseci milijuna novih spora. Bolest se najlakše prepoznaje po tamnosmeđim mrljama vidljivim na poklopcima legla, a i leglo poprima karakterističan miris. Bolest je, dakle, vidljiva na poklopljenom leglu. Bolest neće prestati sama od sebe. Ako se ne suzbije, propast će čitava zajednica. Zbog toga što su spore otporne i dugotrajne, bolest se lako širi, najčešće korištenjem pčelarske opreme u više pčelinjaka.  

Bakterije se mogu ubiti antibiotikom, ali se bolest brzo vraća jer spore prežive tretman. Zato se saće s leglom uglavnom spaljuje te potom zakopava u zemlju. Uglavnom se moraju uništiti i košnice jer se njihovo raskuživanje često neisplativo. Spore ugibaju kuhanjem u kipućoj vodi 30 minuta, pa se oprema može i tako raskužiti. Veterinarska inspekcija daje temeljite upute i svaka se pojava bolesti mora prijaviti kako bi se suzbilo širenje. Bolest se može otkriti u medu tako da se utvrdi postojanje spora bakterije u medu. 

Europska gnjiloća legla 

Sličnu bolest naziva europska gnjiloća legla također uzrokuje bakterija, ali ovoga puta Melissococcus plutonius. Postoji još uzročnika koji se vode kao sporedni. Kao i američka gnjiloća legla, unatoč imenu, moguće ju je pronaći diljem svijeta. U posljednje se vrijeme primjećuje da je bolest sve češća. Bolest pogađa nepoklopljeno leglo. Europska gnjiloća legla također za posljedicu ima smrt ličinki. Bakterije se s ličinkama natječe za izvore hrane zbog čega one izgladne i umiru. Ličinke se, kao i kod američke gnjiloće, zaraze kontaminiranom hranom.  

Uglavnom obolijevaju ličinke od tri to četiri dana starosti. Ličinke se neprirodno izviju i posmeđe. Europsku gnjiloću može biti teže primijetiti jer pčele znaju same očistiti saće. Kad infekcija uznapreduje osjeti se neugodan miris, odakle je bolest i dobila svoje ime. Infekcija je uglavnom lokalizirana i svake se godine može pronaći u istim pčelinjacima, no lako se može proširiti. Pretpostavlja se da na razvoj bolesti utječu druge nepovoljne okolnosti koje pčelama smanjuju otpornost – nedostatak hrane, vode i mjesta te napad ostalih štetočina. Održavanje pčela zdravima i davanje adekvatne prehrane pomoći će u suzbijanju buktanja ove bolesti. Zdrava zajednica uglavnom može sama preživjeti napad ove bolesti. 

Akaroza – Grinjavost 

Akaroza je grinjavost pčela koju uzrokuje grinja - paučnjak Acarapis woodi. To je nametnička bolest u kojoj se grinja naseli i razmnožava unutar prvog para pčelinog dušnika. Bolest je prvi puta primijećena početkom dvadesetog stoljeća u Velikoj Britaniji. Bolest se brzo proširila Europom, a prije tridesetak je godina došla i u Ameriku. U Hrvatskoj nije toliko rasprostranjena, ali postoji, osobito u zapadnim i sjeverozapadnim krajevima. Grinja se naseli, živi i razmnožava u pčelinjem dušniku, gdje se i hrani njezinom hemolimfom. U jednoj se pčeli mogu naseliti i stotine malih parazita. Njihovo hranjenje iscrpi pčelu i uzrokuje propadanje dušnika. Bolest je najčešća krajem zime i u početku proljeća, kad pčele prezimljuju u košnici jer se tako najbrže širi zaraza unutar zajednice. Grinja se širi direktnim kontaktom, ali prenose je isključivo žive pčele. Ne može dugo živjeti van pčela. Zaražena matica predstavlja veliku opasnost za širenje bolesti jer je kod nje teško vidjeti simptome zaraze. 

Bolest je najlakše prepoznati po tome što pčele koje su zaražene ovom grinjom nemaju dovoljno snage i kisika da polete. One lagano trepere krilima ali ne mogu dugo letjeti pa padnu ispred košnice. Na sumnju te bolesti treba poslati pčele na analizu. Grinja je vidljiva samo pod mikroskopskim povećanjem. Najčešće se zaražavaju mlade pčele, a ako je zajednica teško zaražena, smrtnost je jako velika. Zaražene pčele mogu se ugušiti i zapaliti, ali moguće je i samo uništiti nametnike. Za to se koriste sredstva poput mravlje kiseline (oko 20 mililitara koncentracije od 65 %) na krpu svakih tjedan dana. Tekućina isparava i uništava grinje. Temperatura prilikom tretmana ne bi smjela prelaziti 30 stupnjeva, a poželjno je da je i vlažnost zraka niska. I mentol ubija grinje; 50 grama umotanih u gazu i ostavljenih da stoje mjesec ili dva uništit će grinje; no samo pri odgovarajućim temperaturama – oko 21 stupanj. 

Varooza 

Varooza je također parazitska bolest koju uzrokuje grinja, ovoga puta Varroa destructor. Ta se grinja hrani hemolimfom pčela u svim stadijima razvoja. Može je se pronaći u svim dijelovima svijeta, osim u Australiji i na Novom Zelandu. Najteže je pogođen azijski kontinent, odakle je bolest i potekla. Ona se prikrpljuje na tijelo pčele i svojim hranjenjem ju oslabljuje. Međutim, to nije glavni način na koji ona čini štetu; ako zaraza nije prevelika, pčela od toga neće biti previše oštećena. Kao i razni drugi paraziti, Varroa destructor prijenosnik je ostalih opasnih zaraznih organizama kao što je bolest izobličenih krila. Zaraza ovom grinjom smatra se jednim od čimbenika koji doprinose razvoju poremećaja kolapsa kolonije. Zaražene kolonije imaju veću smrtnost i kraći životni vijek. 

Životni ciklus Varroa grinja traje oko deset dana. Grinja liježe jaja na ličinku u poklopljenom leglu i mlade grinje zajedno s mladom pčelom napuštaju saće. Preko nje se grinje dalje šire na ostale pčele unutar zajednice. Grinje preferiraju zaražavanje trutova jer im treba dulje da se razviju, što grinjama omogućuje da se razmnože još jednom.  

Prilikom hranjenja pčelinjom hemolimfom grinje joj mogu prenijeti razne bolesti, zato jer joj prilikom hranjenja probija vanjski zaštitni omotač kroz koji lakše ulaze patogeni organizmi. Medonosne pčele gotovo su bespomoćne obraniti se od zaraze, dok su neke populacije u Rusiji stekle visoku otpornost od Varroa grinja. Postoje nade da će se s vremenom uspjeti razviti prilagođene zajednice s većom otpornošću od ovog nametnika. Varroza u kombinaciji s pesticidima odgovorna je da većinu gubitaka pčela koji kod nas iznose oko 10 do 15 posto. Loši uvjeti i pritisak na pčelinje zajednice čine pčele manje otpornima na zarazu, što u konačnici vodi u začarani krug. 

Tretiranje varooze treba se provesti barem jednom godišnje, a svakako nakon vrcanja meda, u ljeto, u srpnju ili kolovozu, a najbolje sredinom srpnja. Preporučuje se i provedba zimskog tretiranja. Trenutno je u Hrvatskoj dostupno pet veterinarsko-medicinskih proizvoda namijenjenih tretiranju varooze, a to su Apiguard, Apilife Var, Bayvarol. Check Mite+ i Thymovar. Također se koriste i razne organske kiseline (mliječna, oksalna ili mravlja). Treba paziti na količinu kiseline kojom se tretira jer može doći do promjene okusa meda. Pčele najbolje podnose mliječnu kiselinu. Ostale korisne metode su izrezivanje trutovskog legla i formiranje novih pomoćnih zajednica (nukleusa) 

Tropileloza 

Tropilaelaps clareae još je jedan od grinja koji napada pčele. Uglavnom je rasprostranjen u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, no kroz zadnjih pedeset godina njezino se stanište ubrzano širi. Polako se proširuje na Afriku (u Keniji), a vidljiva je i u Tasmaniji. Trenutno se smatra da tropileloza nije prisutna na području Hrvatske, no 2005. Naredbom o mjerama zaštite životinja od zaraznih i nametničkih bolesti i njihovom financiranjuuvedena je obveza praćenja uzoraka na prisutnost ove grinje prilikom tretiranja zajednica protiv varooze. Isto vrijedi i za etiniozu. Važnost praćenja dvostruka je – kako bi se smanjila mogućnost njezina širenja diljem Hrvatske te kako bi se zaražena legla lakše liječila.  

Grinja se hrani pčelama u stadiju kukuljice i ličinke. U odraslih pčela uzrokuje nepravilnosti u razvoju (zbog zaraze pratećim virusima). Šire se izravnim dodirom pčela ili kretanjem između zajednica. Može ih se vidjeti golim okom; jedinke su velike oko 0,7 do 1 milimetar. Životni ciklus dosta je sličan onome u Varroa destructor grinja, ali se brže razmnožavaju te tako prevladavaju u zajednicama zaraženim s obje vrste grinja. Kratko žive izvan legla pa ne mogu prezimiti, što je dobro jer bi u našem podneblju teže opstale. Teške zaraze završavaju ugibanjem cijele zajednice ili njezinim bijegom. Gubici koji proizlaze iz zaraze ovim nametnikom mogu doseći i 50 % ukupnog broja jedinki. Uništavaju se raznim kemijskim sredstvima, ali se kod nas nalaže tretiranje spaljivanjem i zakapanjem.  

Etinioza 

Uzročnik ove bolesti kukac je pod imenom Aethina tumida, kod nas poznat kao mali kornjaš košnice. Prvi je puta otkriven u SAD-u 1996. godine te se do danas proširio na velik broj saveznih država. Od 2002. godine kornjaš je prisutan i u Australiji. Prije koju godinu njegovo je prisustvo potvrđeno i u Europi, no u Hrvatskoj ga za sada nema. Za njega vrijede iste mjere kao i za grinju Tropilaelaps clareae.Uvoz pčelinjih zajednica iz zemalja van EU-a (izuzev Novog Zelanda) zabranjen je zakonom, dok se matice smiju uvoziti iz šačice zemalja izvan EU-a, kao mjera suzbijanja širenja bolesti. Do nedavno je, dakle, kukac bio poznat samo kao ne toliko bitni nametnik pčela u Africi. Europske se medonosne pčele drugačije ponašaju od onih afričkih, pa dolazi do razlike u otpornosti. Pretpostavlja se da je do širenja došlo transportom pčela – prodajom i prijevozom. Kornjaša je praktički nemoguće iskorijeniti iz područja na koje se jednom proširi. 

I ličinke i odrasli kornjaši hrane se doslovce svime što nađu – ličinkama, medom, peludom. Kornjaš redovito uništava saće kopanjem rupa u njemu te zagađuje med izlučivanjem izmeta. Med se tako fermentira i pokvari. 

Odrasle su jedinke duge oko 5 do 6 mm i široke oko 2,5 do 3,5 mm. Ženke jajašca polažu u pukotine unutar košnice ili saća. Ličinkama treba oko 16 dana da sazriju, a odrasli kornjaši požive i do šest mjeseci. Odrasli kornjaši imaju velik domet (i do 10 km) pa lako prenose zarazu. Manju zarazu može biti teško opaziti jer su kornjaši mali i bježe od svjetla. Najbolji način za suzbijanje zaraze jest održavanje zajednica zdravima. Nekontrolirana zaraza za posljedicu ima propast pčelinje zajednice ili njihovo napuštanje košnica. 

Kornjaše se u SAD-u uspješno tretira sredstvom "Checkmate" koje je razvio Bayer; sredstvo je dobilo privremeno odobrenje za korištenje. Sredstvo ubija više od 90 % nametnika, no postoji bojazan da ono ostaje u medu. Ipak, najveći je problem taj što su ovi kornjaši savršeno sposobni živjeti van košnice – vole se hraniti trulim voćem, osobito jabukama, kruškama i bananama, gdje se i dalje mogu razmnožavati. Oni i lete, što čini ponovnu zarazu vrlo izglednom, unatoč korištenju kemijskih sredstava. Na tržištu je dostupan i velik broj mehaničkih zamki za hvatanje kornjaša. 

Valja još istaknuti i ostale bolesti koje pogađaju pčele, a ne spadaju u šest gore spomenutih. U posljednje je vrijeme najpoznatiji poremećaj kolapsa kolonije i ostale virusne bolesti kao što su bolest izobličenih krila, pčelinja paraliza (akutna i kronična), mješinasto leglo i bolest crnih matičnjaka. Većina virusa uzrokuje oštećenja u razvoju i ugibanje pčela, a najčešće se prenose grinjom Varroa, zbog čega je varooza tako opasna bolest. 

Virus mješinastog legla uzrokuje oštećenja u stadiju pupe, a ličinka poprima vrećast oblik. Bolest prođe sama od sebe i ne treba je tretirati ako nije u kombinaciji s varozoom.  

Tu su još i razne gljivične bolesti. Vapnenasto leglo bolest je koju uzrokuju plijesni iz roda Ascosphaera. Spore su vrlo otporne, što otežava suzbijanje bolesti. Prisutnost bolesti vidljivo je nakon što pčele radilice iznesu zaražene ličinke ispred košnice. One izgledaju kao mali bijeli kamenčići jer plijesan napada ličinke koje se potom pretvore u malene bijele grudice. Razvoju bolesti pridonose loše vremenske prilike i negativan utjecaj akaricida na zdravlje pčela. 

Kamenito leglo rjeđe se javlja, a uzrokuje ga plijesan Aspergillus flavus. Plijesan zarazi cijelo leglo i saće. Općenito je bolesti uzrokovane plijesni lako prepoznati i na vrijeme sanirati. 

Tijekom zime zbog ometanja može doći i do dizenterije koja se liječi zamjenom hrane i sprečavanjem ometanja. Pelud im može začepiti crijeva zbog čega pčelama nabrekne trbuh. To je znak da im treba osigurati više vode.  

Uza sve to, pčele mogu napadati i mravi, kao  najčešći predatori pčela u jugoistočnoj Aziji, ali i ose i stršljeni. Jedan stršljen nije osobito opasan, no ako napadaju u roju, sposobni su napraviti ogromnu štetu, pa i na to treba pripaziti. Blizu pčelinjih zajednica preporučuje se ukloniti gnijezda stršljenova. Stršljenovi iz pčela isišu nektar, a ostacima pčela nahrane ličinke. Pčelama se hrane i razne druge vrste životinja, no rijetko naprave štetu veću od 1 % ukupnog broja jedinki, čak i ako su im one, kao nekim vrstama ptica, glavni izvor prehrane.Unatoč svemu ovome, najveće gubitke u poljoprivrednim područjima ipak vjerojatno uzrokuje čovjek neracionalnom upotrebom pesticida.