Pod pojmom „pčela“ smatramo skupinu insekata (porodicu) blisko srodnu mravima i osama. Pčele su potporodica kukaca iz reda opnokrilaca. U svakodnevnom govoru „pčela“ označava najistaknutiju pčelinju vrstu, Apis mellifera, tj. pčelu medaricu. I bumbari spadaju u ovu skupinu. Danas poznajemo preko 20 000 vrsta pčela koje žive na svim kontinentima osim Antarktike. Pčele se daju pronaći u svakome staništu u kojem postoje kritosjemenjače koje se oprašuju putem insekata. Pčele dolaze u različitim veličinama. Postoje sićušne vrste pčela velike 2 mm, kao na primjer Meliponula ferruginea, kao i neke koje dosežu i 4 centimetra. Neke su samostalne, dok druge žive u velikim zajednicama. Do te je promjene nesumnjivo došlo genetski – u eusocijalnih pčela dolazi do regulacije većeg broja gena.
No zajedničko porijeklo sve pčele vuku iz osa, konkretnije iz porodice Crabronidae, koji su se hranili ostalim insektima. Najstarija poznata vrsta pčela je Melittosphex burmensis. Otkrivena je 2006. godine u jantarnom kamenu u rudniku na sjeveru Burme. Otkrio ju je George Poinar Jr., zoolog sa Sveučilišta u Oregonu. Procjenjuje se da je fosil star preko 100 milijuna godina te da dolazi iz perioda krede. Ima obilježja i osa i pčela. Ta vrsta na sebi ima neka obilježja svojstvena pčelama – npr. dlačice, koje ose nemaju. Pretpostavlja se da je do promjene u načinu prehrane s mesojeda na ljubitelje nektara došlo zbog hranjena ličinki insektima koji su bili prekriveni peludi. Nije to jedini fosil - Trigona prisca star je osamdesetak milijuna godina, a pronađen je oko New Jerseyja u SAD-u. I on također prikazuje prijelazna obilježja. Pravi fosili iz roda pčela otkriveni su u Njemačkoj i datiraju prije oko 25 milijuna godina. Prije oko 12 milijuna godina već su postojale vrste slične Apis dorsati (velikoj indijskoj pčeli). Zanimljivo je da u vrijeme dolaska Europljana u Novi Svijet tamo nije bilo pčela; uvezene su umjetnim putem radi pčelarstva.
Pčele nisu prvi insekti koji su zaslužni za oprašivanje, pa je stoga cvijeće odavno bilo prilagođeno oprašivačima. Razne bube su znatno ranije sudjelovale u oprašivanju, no pčele su posebne po tome što su se za oprašivanje specijalizirale.
Nije moguće odrediti točan datum pojavljivanja Apis mellifere, tj. pčele medarice. Pretpostavlja se da su se vrste mellifera (europske pčela medarica) i cerana (azijska pčela) razdvojile krajem tercijara, te da među njima kontakta nije bilo od zadnjeg ledenog doba do pojave čovjeka. No te se dvije vrste više ne mogu međusobno razmnožavati jer su genetski previše različite. Ipak, nesporno je to da su obje vrste potekle od istoga pretka. Danas one drugačije reagiraju i na različite nametnike i bolesti, što je samo posljedica njihovih različitih životnih okolina na koje su se prilagodili. Do problema je došlo kada su se s pojavom čovjeka počele unositi pčele iz drugih staništa zajedno s nametnicima, na što pak ove nemaju imunitet.
Prve su se pčele razvile u području tropske klime. Bile su zastupljene i na području današnje Europe, jer je ona tada imala tropsku klimu. Ipak, postepeno zahladnjenje potjeralo ih je u područje južne Azije koja se smatra kolijevkom razvoja pčela. Tamo je došlo do razvitka naprednijih metoda regulacije temperature pa su naselile i hladnija područja. U južnoj su Aziji zastupljene gotovo sve vrste pčela – osim naše Apis mellifere. Područje Apis cerane dosezalo je današnji Afganistan, dok se Apis mellifera nastanila zapadnije, a najistočnija točka bila joj je u Iranu. Nije poznato kako su se pčele probile iz jugoistočne Azije u naša područja, no to se širenje dogodilo prije oko 12 000 godina.
Zbog svoje široke rasprostranjenosti Apis mellifera razvila se u više podvrsti. Pčele koje žive u toplijim krajevima obično su manje i svjetlije boje od onih koje žive u hladnim predjelima. Neka su podvrste sklonije rojenju. Velik broj grabežljivaca koji im prijeti vjerojatno je u afričkih pčela uvjetovao razvoj iznimne agresivnosti kojom se od njih brane. Apis mellifera mellifera, koja živi na prostoru Europe, uglavnom se ne razlikuje previše od države do države. Ponašanja raznih podvrsta genetski je uvjetovano pa se pčele teško mogu prilagoditi naglim promjenama staništa. Primjer tome pokušaj je uvođenja europskih pčela u Brazil koji je neslavno propao. Umjesto toga uvezene su afričke pčele pa danas imamo strašan problem širenja agresivnih afrikaniziranih pčela koje uništavaju ostalu populaciju.
Malu agresivnost današnjih pčela vrlo vjerojatno dugujemo selekciji pčelara koji su kroz generacije preferirali manje agresivne zajednice. Križanjem pčela dobije se generacija s pozitivnim svojstvima, no svako daljnje križanje mješanaca rizik je jer su rezultati nepredvidljivi. Zato se uzgoj i selekcija pčela uglavnom odvija unutar iste podvrste. Danas je za pčele jedna od najvećih opasnosti grinja Varroa destructor, protiv koje Apis mellifera nije jako otporna. No neke su podvrste u Rusiji na njih razvile dosta veliku otpornost.