Pčele radilice u pčelinjoj košnici ponašaju se individualnije, nego što se to misli: neke su znatiželjne, neke opet ne –zahvaljujući provedenoj studiji, različitosti se ocrtavaju i unutar mozga insekata.
U određenom pogledu lik iz crtanog filma „Pčelica Maja“ uopće nije nerealan: u njemu ima iznimno radoznalih individua (model Maja), ali isto tako i onih, koji svoju svakodnevicu redovito provode flegmatično (model Pavo). U prvu grupu se ubrajaju pčele koje idu u potragu za hranom. One čine 5 do 25% mobilne jedinice unutar košnice i u potragu za hranom idu čak i tada, kada su im zalihe u najboljem stanju. Ostale članice „posade“ skupljaju nektar i pelud na već etabliranim mjestima za skupljanje i tek tada mijenjaju područja, kada im pionirska grupa da znak svojim plesom, odnosno mahanjem repićom.
Slično je i s potragom za životnim prostorom. Ukoliko se pčelinji roj podijeli zbog nedostatka mjesta i resursa, oko 5 % radilica će se izrojiti u potrazi za odgovarajućim smještajem. Ostatak će se posvetiti održanju sustava.
„Može se nazvati karakternom osobinom“
Kao što je Gene Robinson (http://www.life.illinois.edu/robinson/) istražio, najčešće su to iste individue koje bježe iz svakodnevnog sivila i polaze svojim putem. Kao što je ovaj biolog sa Sveučilišta u Illiniosu napisao u jednoj studiji, izviđači iz košnice se često i kod potrage za hranom ponašaju kao pioniri.
Vjerojatnost je 3,4 puta veća nego kod „normalnih“ pčela radilica: „Rezultati pokazuju da neke pčele u različitim kontekstima ponašanja traže novo“, piše Robinson u stručnom časopisu „Science“. Ovakva je formulacija izabrana svjesno. „U istraživanju ličnosti postoji zlatno pravilo“, kaže Robinson: „Kada se u različitim kontekstima pokazuje ista tendencija, to se može opisati kao karakterna osobina“.
Pitanje je hoće li se po ovom pitanju s njim složiti i humanistički psiholozi. No u svakom je slučaju zadivljujuće što se na molekularnoj razini mogu povući određene paralele između ljudi i pčela. Robinson i njegovi suradnici između ostalog su istraživali i genetsku aktivnost unutar mozga insekata i opet su naišli na sljedeće: model Maja i model Pavo.
Dopingom mozga pčele postaju radoznale
Mozgovi radoznalih pčela razlikuju se u usporedbi s mozgovima ostalih pčela s obzirom na gene, koji su prisutni pri proizvodnji neurotransmitera. U njih se ubrajaju glutamat, GABA i grupa kateholamina (važni članovi grupe: adrenalin i dopamin).
Robinson i suradnici vršili su pokuse na uzorcima: hranili su pčele sa sirupom transmitera i doping mozga je zaista bio djelotvoran: Zbog utjecaja glutamata i oktopamina (vrsta kateholamina) prosječne su pčele zaista postale radoznale. Blokeri dopamina su pritom imali suprotni učinak – smanjili su želju za novim.
Transmiteri u pčelinjem mozgu već su odavno poznate supstancije – i to iz ljudske medicine jer iste ili barem slične supstancije i kod ljudi reguliraju znatiželju.
Obično se voćne mušice koriste kao model organizmi za ljude. Robinson se zbog svojih rezultata istraživanja zalaže za obrnuto – da čovjek služi kao model za pčele...
(Izvor: Robert Czepel, science.ORF.at)
Prevela: Maja Radošević