Kompleksna veza ljudi i pčela stara je preko 9 000 godina, a o pčelama ljudi ovise znatno više nego što se misli. Osim što od pčela dobivamo slatki med, ljekoviti cvjetni prah i matičnu mliječ, važnost pčela znatno je veća jer nam one služe kao glavni oprašivači. Iako ne oprašuju glavne prehrambene žitarice kojom se hrani većina čovječanstva, ogroman broj biljaka, voća i povrća ovisi o postojanju pčela. Poremećaj pogađa pčele medarice (Apismellifera). Problem o kojem će u ovome članku biti govora toliko je ozbiljno shvaćen da je o njemu napravljeno i nekoliko dokumentaraca, a u medijima se redovito daju pročitati članci te je malo vjerojatno da većina ljudi s time nije, makar površno, upoznata.  

A i trebali bi biti upoznati, jer se radi o bitnom problemu. Ne čudi stoga da je nastala prava uzbuna kada je utvrđeno da se u zadnje vrijeme naglo izumiranje kolonija snažno ubrzalo, što sa sobom nosi veliki rizik za poljoprivrednike. Otprilike trećina hrane koju pojedemo na neki je način oprašena uz pomoć pčela (to uključuje većinu orašastih plodova, čak i kavu), a brzina kolapsa tolika je da je u Sjedinjenim Američkim Državama u 2015. kolabiralo čak 42 % kolonija, a poremećaj kolapsa kolonija (CCD, colonycollapsedisorder) okrivljava se barem za trećinu tih slučajeva. Prije samo dvadesetak godina ta je stopa iznosila tek oko dvadeset posto. Broj košnica koje proizvode med u SAD-u se prepolovio sa oko 4,5 milijuna 1980. na 2,5 milijuna 2008. Problem je u SAD-u upravo i uočen, ali se uočio i u Zapadnoj Europi. Europa je od 1985. godine izgubila oko četvrtinu kolonija.  

Što je uopće poremećaj kolapsa kolonija i kako do njega dolazi? Radi se, ukratko, o naglom izumiranju pčela do kojeg dolazi nakon što većina pčela radilica napusti košnicu i u njoj ostavi maticu, hranu i nešto nezrelih pčela. Tako košnice propadaju i nestaju. Zanimljivo je da zdrave pčelinje zajednice u blizini neće odmah dolaziti ukrasti med iz propale kolonije, a i nametnici kao da s više opreza napadaju takve propale zajednice. Do propadanja zajednica (iako ne ovakvog) dolazi otkad postoji pčelarstvo i uvjetovano je klimom i okolišem, no izrazito je zabrinjavajuće ubrzanje stope propadanja i pojava tog poremećaja. Prvi je puta detaljnije opisan 1869. godine, a 2006. mu je nadjenut današnji naziv.  

Ne uzbunjuje toliko činjenica da do kolapsa dolazi (na kraju krajeva, ponekad se događa da preko četvrtine zajednica pčela ne preživi zimu), koliko činjenica da je nepoznato zašto do njega dolazi i kako se može spriječiti. Vjerojatno se radi o tome da se pčelama poremeti sposobnost navigacije, pa se one ne mogu vratiti natrag u košnicu nakon prikupljanja nektara. Ponuđena je hrpa mogućih objašnjenja za taj fenomen. 

Neki smatraju da do toga dolazi zbog parazita koji pčele zaražavaju virusima, konkretno varroadestructor koje napadaju pčele i hrane se njihovom hemolimfom (tjelesna tekućina u beskralježnjaka koja ima funkciju analognu krvi u kralježnjaka). Tako nastaju otvorene rane i pčele su podložne zarazama od virusa paralize i deformiranih krila te ranom ugibanju.
Postoji još nametnika koji napadaju pčele. Jedan od njih je Apocephalusborealis, parazit koji se nastanjuje na pčelama, osama i bubamarama. Ta muha u pčelu polaže jaja, a larve koje se iz toga razviju pčeli napadaju mozak pa se ona počinje ponašati jako čudno. U SAD-u, gdje je to primijećeno, takve se pčele nazivaju „zombees“, pčele-zombiji. One lete noću, čudno se kreću i iz košnice izlijeću u lošim vremenskim uvjetima nakon čega ugibaju. Larve se hrane pčelinjim živčanim sustavom i mišićima. Taj nametnik opasan je ne samo zbog načina na koji se razmnožava, već i zato što služi kao prijenosnik virusa paralize i deformiranih krila, koji mogu desetkovati populacije pčela i pridonijeti kolapsu kolonija. 

Drugi opet smatraju da je elektromagnetsko zračenje jedan od uzroka, jer se sumnja da zračenje blizu pčelama oslabljuje njihovu sposobnost navigacije, ali veza između toga i kolapsa kolonija malo je nategnuta. Preporuka nekih znanstvenika, doduše, je da se elektromagnetsko zračenje okarakterizira kao zagađivač okoliša (pčelinjeg).  

Hranjenje pčela fruktozno-glukoznim sirupom kako bi prezimile smatra se jednim od mogućih uzroka, osobito onaj sirup proizveden od genetski modificiranog kukuruza. Dolazi, u biti, do neuhranjenosti pčela zbog čega one ugibaju. Hranjenje pčela isključivo monokulturnim izvorom hrane, jer prehrana iz više izvora peludi pčelama pojačava imunitet, pa je preporuka pčelama davati pelud iz nekoliko vrsta biljaka uz izvor minerala. No sve se češće pčele koriste za oprašivanje velikih količina jedne jedine biljne vrste. Problem hranjenja monokulturom ne pogađa zdrave kolonije pčela, no jednom kad do bolesti dođe, pravilna prehrana pčele čini znatno otpornijima na zaraze. 

Zbog držanja pčela i ciljanog razmnožavanja i križanja moguće je i da se smanjila genetska raznolikost pčela te su tako one ostale izloženije štetnim učincima; tj. nedostatku imuniteta, smanjenoj vitalnosti i genetskim bolestima. Kod divljih pčela do poremećaja dolazi u maloj stopi, ako uopće. Utjecaj poremećaja najveći je kod komercijalno uzgojenih pčela. Poznato je da smanjenje genetske raznolikosti loše utječe na kolektivnu otpornost vrste na razne nametnike i uzročnike bolesti. Postoji i hipoteza da globalno zatopljenje negativno utječe na zdravlje pčela, no problem u njezinu provjeravanju jest taj što je fenomen potrebno pratiti kroz jako dugo vremensko razdoblje. Kod bumbara je već utvrđeno da se ne mogu prilagoditi prevrućoj klimi, a zabrinjavajuće je i to da ne šire stanište ka sjeveru gdje je temperatura optimalna. Gubitak raznovrsnosti biljnog fonda također pčelama otežava situaciju. Primijećeno je da su se upravo zbog toga pčele povukle s krajnjeg juga Velike Britanije dalje prema sjeveru. U SAD-u je običaj pčele iznajmljivati, i na tome pčelari često zarade više nego na medu. Zabrinutost dolazi iz činjenice da se tako pčele lakše miješaju te brže međusobno prenose razne bolesti koje inače ne bi imali prilike zaraditi.  

Ipak, najvjerojatniji uzrok kolapsa kolonija sve je veće korištenje pesticida. Opravdano se sumnja da većina fungicida ima štetan utjecaj na pčele – ne ubija ih odmah, ali ih polako truje. Neka su istraživanja koja su proveli europski znanstvenici utvrdila da imidakloprid, pesticid iz porodice neonikotinoida, pčelama oslabljuje njuh i sposobnost letenja. Izlaganje neonikotinoidima pčelama oslabljuje sposobnost navigacije zbog čega se teže vraćaju svojoj zajednici. Također, ono usporava rast zajednice i pčele čini znatno podložnijima infekciji gljivicom Nosemaceranae. Neonikotinoidi negativno utječu na pamćenje pčela, što također znači da im se teže vratiti u zajednicu, a pčele čine podložnijim zarazom od virusa. 

Vjerojatno se dakle radi o kombiniranom utjecaju više čimbenika. Lako je moguće da pesticidi općenito u pčela uzrokuju slabiju vitalnost koju potom iskorištavaju razni paraziti. Ukoliko tome dodamo neadekvatnu prehranu preko zime, ne čudi da lako dolazi do velikog pomora. Na kraju krajeva, primijećeno je da je količina patogenih organizama dosta veća u zajednica koje su propale. 

Postoje nade da će se temeljitije utvrditi uzrok kolapsa kolonija, pogotovo uzmemo li u obzir to da je 2006. sekvenciran cjelovit genom pčela. To bi istraživačima moglo omogućiti temeljitije i preciznije proučavanje štetnih utjecaja kemijskih sredstava i nametnika. Nedavna istraživanja baziraju se i na praćenju kretanja pčela; na oko 10 000 zdravih pčela u Australiji pričvršćeni su senzori koji prate njihovo kretanje. Na žalost, senzor teži oko trećinu onoga što pčele mogu ponijeti, ali istraživači se kunu da je to jedini način da se pokuša pronaći rješenje.  

Inače, u Britaniji je uspješno razvijena vrsta pčela koja je otporna na Varroa uši, a ruske pčele imaju prirodnu otpornost, no i dalje nisu imune na ostale čimbenike koji su uzrok kolapsu kolonija. 

Srećom, početkom 2013. Europska je unija zabranila korištenje triju neonikotinoidnih pesticida (imidakloprida, klotianidina i tiametoskama) kao mjeru predostrožnosti zbog rizika za zdravlje pčela, unatoč lobiju velikih tvrtki kao što je Bayer 

Važnost pčele kao oprašivača ne može se dovoljno istaknuti. Biljke iz Novog svijeta, tj. one iz Amerike, ne trebaju pčele za oprašivače, no u SAD-u su one jako potrebne zbog velike količine uvezenih biljaka iz starog svijeta, npr. bademi i breskve. Tamo gdje je pčelama prirodno stanište, ogromna količina biljaka o njima ovisi te su one ključne za održavanje zdravog ekosustava. Pčele ukupno oprašuju oko tri četvrtine biljaka koje ljudima služe za prehranu. Uz već navedene bademe i breskve, pčele oprašuju kruške, jabuke, višnje, trešnje, lubenice, krastavce, jagode, brusnice… Oprašivanje je moguće i drugim vrstama, no one ne posjećuju nužno toliko cvjetova, a ručno je oprašivanje izrazito neefikasno i skupo.  

No nije sve tako crno. Postoje naznake da se u posljednjih nekoliko godina nešto usporila stopa kolapsa, tako da nam ipak ne prijeti neminovna glad i smak svijeta kako to bombastični članci često znaju najavljivati. S prosječno 60 posto gubitaka koja su se pripisivala sindromu kolapsa kolonija 2006. u SAD-u, tek 31 % gubitaka sindromu se pripisalo 2013., a i sama stopa izgubljenih zajednica je manja, sa oko 23 % zajednica koje ne uspiju prezimiti – nešto više od davnijih prosjeka, ali manje nego početkom tisućljeća.
No CCD i dalje predstavlja problem koji svakako treba riješiti, a zbog svoje kompleksnosti izgleda da neće biti moguće izmisliti jedan lijek koji ćemo pčelama ubaciti u hranu; već je potrebno promijeniti odnos čovjeka prema prirodi uopće, jer pčele su svojevrsno ogledalo stanja u prirodi. Zato će se i za rješenje ovog problema vjerojatno nedostajati dovoljno volje, a pčelari će i dalje strepiti nad svojim košnicama. 
 

Pčelarstvo Radošević